Promatranjem grafike Šumske priče, suha igla, 80×100 cm, na udaljenosti od dvadeset centimetara naziru se vrlo sitni i jedva vidljivi obrisi ljudskih tijela isprepletenih udova ili s drugim tijelima, koji oblikom podsjećaju na fetus kao simbol krhkosti postojanja i izvanredne ljepote života. Ispod povećala uočavaju se detaljni obrisi ljudskih tjelesa, ponegdje toliko zamućeni da više djeluju kao obične i nepoznate mrlje. Promjenom kuta ili udaljenosti mijenjaju se pak u jedinstvene obrise listova drveća raskošne krošnje gledanog iz žablje perspektive.

Cilj je da promatrač shvati kako ne može potpuno razumjeti grafiku, ali može uživati u cjelini ili tračku svjetla koje se nazire između dviju krošnji drveća čije je lišće tako rasprostranjeno da nigdje ne završava, već se pretapa u nježne mrlje koje postupno nestaju u svjetlosti. Sva tamna područja slave veličanstvenost i svjetlosti iako su izbliza jasno vidljivi oštri potezi igle u činu agresivnog crtanja pod naletom neuroze kao posljedice lošeg raspoloženja. Izdaleka se pak čine vrlo rafiniranima te mogu djelovati poput paučine ili sjene. Smisao je grafike podsjećati nas na varavost percepcije i činjenicu da se nigdje ne mogu potpuno nazrijeti jasne granice između oblika i forme, ali da se pri tome može biti bezbrižan i opušten u promatranju ljepote agonije čovječanstva.