Svaki put kad ugledam ljude kako nešto traže u kontejneru, stegne mi se duša i brže bolje okrenem glavu jer ne želim petljati u njihovu intimu kao ni rušiti privatnost, a kamoli povrijediti ili uvrijediti.

Ljudi se obično vole okružiti lijepim stvarima dok se ja pitam bi li vrednovali i nešto „tmurno“, no i važno, npr. grafiku ljudi u kontejneru i sl.? Poput cijenjene i meni najdraže grafičarke Kathie Kolwitz koja je neumorno crtala strahote rata, ja crtam strahote društva. Sve češći prizor ljudi u smeću prava je slika društva u kojem živimo i dok je tako, teško možemo biti sretni koliko god forsirali sebične prohtjeve misleći da ćemo jedino tako i to možda biti sretni.

Moja sramota od beskućnika ne smije biti i sramota društva koje hladnokrvno dopušta takve situacije, ono bi bar trebalo otvoriti mogućnosti za pomoć jer ja kao pojedinac tu ne mogu puno učiniti. Zasada mogu crtati i kroz crteže odražavati stvarnu sliku svijeta koju mediji uporno i sada znanstveno zataškavaju jer iza svake malo bolje reklame stoji vojska stručnjaka dok naivni ljudi kupuju i zasićuju svijet nepotrebnim stvarima. O ekološkim katastrofama i posljedicama nasumičnog kupovanja, tj. taloženja stvari možete puno naučiti preko dokumentarnih filmova i ljudi ili znanstvenika kojima je još stalo.

Neki će pomisliti kako je grafika ljudi u kontejneru provokacija, ona je za mene vizualna metafora propasti društva i poziv na senzibiliziranje javnosti o beskućnicima jer dok god mi okrećemo glavu od njih, mi smo bezdušnici.

Do sljedeće grafike,

GRAPHICharka